Najpoznatiji jugoslovenski pisac je Erich Kästner.
U doba pre nego što su naučnici pronašli Playstation
II, njegov roman za decu “Emil i detektivi” bio je najvredniji deo pionirske
imovine.
Likovi
poput Emila bili su među Jugoslovenskom decom podjednako popularni kao i
Harry Potter među današnjom, a knjige kao “Bijeli očnjak” ili “Djed
Som” išle su nekad od ruke do ruke kao danas diskovi “Mortal Combat” i “Pet
Cemetery”.
Emil međutim nije bio android niti je bio poznat po
nekom posebno okrutnom načinu kojim je ubijao protivnike. Naprotiv, bio je običan dečko, u kratkim crnim
hlačama, koji je sa svojim drugarima iz ulice
jednom pomogao policiji da uhvati nekog sitnog lopova. U
svoje vreme to je bio dovoljan razlog za divljenje, pogotovo što je Emil još
imao i mesinganu automobilsku trubu kojom je izdaleka najavljivao svoj dolazak
i kakvu smo želeli da imamo i mi.
Osim
te knjige, Nobelov komitet iz naše ulice visoko je
cenio “Dječaka konzula”, “Kroz pustinju i prašumu” i “Decu kapetana
Granta”. I naravno, “Dječake Pavlove ulice”.
Posle
Kestnera, jugoslovenska deca najviše vole Miroslava Krležu. On je napisao najuzbudljiviji deo
obavezne školske lektire. Generacije se sećaju da su, pored Krležinih romana od
sedam kila, posebno napete bile “Balade Petrice Kerempuha” koje je ovaj iz
nekog razloga napisao na mongolskom jeziku.
Krleža
je posle jedno vreme bio u modi zato što je umro, a još posle, zbog otvorenog
pisma pukovniku
Barutanskom, Krležu su ukinuli i izbacili iz nastave,
izdavačkih planova i javnih biblioteka. Zato što je Fric bio čovek
debo i sve je znao bog te …
© Dejan
Novačić