Kao što postoji engleski, tako postoji i jugoslovenski doručak. Reč je o bureku (švajc.: “Muesli”), bez koga se u Jugoslaviji nije mogao
zamisliti ni jedan osvit novog dana.
Najbolji burek u SFRJ mogao se naći u Čabarabdića (“mrtva
bi ga usta jela”), i generalno, u SR BiH, gde postoji velika tradicija
pečenja bureka i pita (“Mama,
mama, Hamo ćopa pite!” – “Neka ćopa, kurac će
za većeru!”).
Inace, u Bosni kazu da su sve pite – pite, samo da je burek –
pitac.
˝ kg
mlevenog mesa
1 x iseckani luk
sol, papar
Burek se pravi od testa koje se razvuče preko stola, savije zajedno s mesom i lukom i peče u okrugloj tepsiji na 250 stepeni. Ali bolji je u buregdzinici, kad odes na godisnji odmor.
Prilikom
izbora buregdžinice treba voditi računa da ova bude u blizini železničke
ili autobuske stanice. Iz nekog razloga najbolji bureci uspevaju upravo u
okolini takvih objekata. Burek se može jesti svuda, npr.
kod kuće, u parku i na poslu (tzv. “burek za poneti”), mada je najzdravije da se jede u samoj
buregdžinici, i to s nogu. Normalno ljudsko biće pojede za doručak
burek od 250 grama u tri zalogaja, a ako je baš gladno
može i 300 u dva. Povratnici, emigranti i gastosi u poseti starom kraju jedu za
doručak od 750 grama naviše, a ako im nije dosta
maznu i par pogačica s čvarcima. Uz burek se pije
jogurt, najbolje onaj vodnjikavi u belo-roze pakovanju iz 75-te. Kao što se burek jede iz hartije, tako se i jogurt pije direktno iz
tetrapaka. Posle toga se usta obrišu rukom, a ruka o pantalone.